Epidemiološka situacija vezana uz COVID-19, potresi širom zemlje i aktualna ratna zbivanja u Ukrajini okolnosti su koje sigurno nisu mimoišle mentalne radare osoba s dijagnosticiranim PTSP-om. Budući da su od Domovinskog rata prošla gotovo tri desetljeća skloni smo misliti da tomu nije tako.
No, riječ je o sekundarnoj traumatizaciji koja se odnosi na sve načine kojima se osobu koja je preživjela traumu izlaže novim traumama, bilo da je riječ o podsjetnicima na negdašnja događanja, bilo da je riječ o nepovjerenju i nerazumijevanju bliskih osoba i neodgovornom ponašanju okoline i stručnjaka.
Osim toga, postoji i odgođeni oblik PTSP-a što je medicinski priznata činjenica. Npr. postoji situacija da osoba, negdašnji branitelj, doživi prometnu nesreću, a do tada relativno dobro funkcionirala i nije imala manifestne simptome ratnog PTSP-a. Nakon te nesreće, osoba manifestira simptome PTSP-a koje je do tada uspješno kompenzirala.
Ponekad i u najboljoj namjeri, iz neznanja, nespretno pritišćemo oboljelu osobu, pokušavajući je potaknuti da nastavi sa životom i ne dopusti da je trauma definira.
Jedan od klasičnih simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja je tzv. kratki fitilj, odnosno niska tolerancija na frustraciju. Jedna riječ, slika ili doživljaj (na javi ili u snu) mogu izazvati pucanje po šavovima, gubitak kontrole, izljev bijesa. Prvi na udaru su članovi obitelji i bliske osobe oboljelog i sam oboljeli.
Trauma se , nažalost, prenosi s generacije na generaciju (transgeneracijski prijenos traume). Istraživanjima su potvrđeni simptomi traume i kod treće generacije. To ukazuje na važnost ozbiljnog tretmana i brige o oboljelima i o članovima njihovih obitelji kako bi oboljelom osigurali što bolju zaštitu i podršku, i ublažili prijenos traume na drugu generaciju.
Činjenica je da ni u većim gradovima, a pogotovo u manjim sredinama u Hrvatskoj, stručna psihološka podrška i pomoć nisu svima dostupni. To je nešto što treba mijenjati i staviti kao prioritet jer su posljedice za pojedinca i cijelo društvo dalekosežne.
Antonija Pleša
Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje
“Nema tu nekakve kontrole da se broji do deset, jer jedna sitnica izbaci ljude iz takta. Tu su zatim i simptomi izbjegavanja. Osoba pokušava izbjeći sve ono što podsjeća na rat. Tako se recimo kloni obilježavanja obljetnica, izbjegava prolaske određenih prostora i lokacija ratnih događanja u kojima je sudjelovao, kao i samih razgovora s poznatima o ratu. Priča nanovo budi i nelagodu, vraćaju se sjećanja na ratna zbivanja što je također jedan od simptoma PTSP-a. To su tzv. intruzivna sjećanja, kada se i bez podsjetnika sjećanja na traume javljaju sama od sebe. Taj simptom je općenit, nije vezan samo uz ratni PTSP. Tu je još i nesanica kao glavni pratitelj brojnih psihičkih poremećaja pa tako i ovog. Oboljela osoba teško usne, a kada zaspe često se budi tijekom noći, u znoju, s noćnom morom. Ljudi često sanjaju ratne sadržaje, da ih progoni neprijatelj. Buđenje je rano ujutro, a iscrpljenost kao posljedica izaziva cjelodnevni umor i lošu koncentraciju. Još jedan simptom je i depresivno raspoloženje, a kod mnogih je to često i osjećaj praznine, besmisla i emocionalne otuđenosti od drugih ljudi. Za branitelje oboljele od PTSP-a karakterističan je i osjećaj krivnje što su ostali živi, dok su neki njihovi prijatelji, suborci poginuli.”
Dugotrajno liječenje
Ako se nakon postavljene dijagnoze u idućih godinu, tri, pet psihijatrijskog liječenja ne vidi zadovoljavajući napredak u psihičkom zdravlju osobe, već dolazi do pogoršanja, u tom slučaju nastupaju trajne promjene ličnosti. Onaj tko ima PTSP podrazumijeva poremećaj koji je izliječen, dok druga osoba trajno boluje od nečega što je stalno. Uloga psihijatra tu nije više da pokušava izliječiti pacijenta, nego da osobi pomogne da se što bolje nosi s preostalim psihičkim snagama. Bilo to određenim lijekovima ili psihoterapijskim zahvatom. U najgorem slučaju tu je uvijek bolničko liječenje, kroz program dnevne bolnice ili hospitalizacije, pojašnjava dr.spec. Pandžić Sakoman.
Odgođeni oblik PTSP-a nije hrvatska izmišljotina
U sjeni državnih najava planiranog rješavanja statusa veterana za dodatnih oko pet tisuća osoba u javnosti se opet povlače i pitanja koji je to vremenski period u kojem se o dijagnozi i dokumentiranju PTSP-a može govoriti.
“Taj stav da se netko godinama nakon rata ‘sjetio’ bolesti je jako ružan i stigmatizirajući, za bilo koju oboljelu osobu, bila ona branitelj ili ne. I to što ona traži pomoć i liječi se pet, deset i 20 godina nakon traume, izlaže ju se nekakvom ruglu. Trebamo znati da postoji odgođeni oblik PTSP-a. To nije hrvatska izmišljotina, nego je medicinski priznata činjenica od strane svjetskih stručnjaka koji se bave ovom problematikom. Isto tako, postoji situacija da je, ako govorimo o branitelju, osoba imala prometnu nesreću do koje je relativno dobro funkcionirala. Nije imao neke manifestne simptome ratnog PTSP-a, ali onda jedna trauma kao okidač izvuče i druge koje je dotad uspješno kompenzirao adaptacijskim mehanizmima.”
Svaki novi stresor, poput spomenute korone, potresa ili čak socio-ekonomski faktori u slučaju gubitka primanja, izazov je s kojim se branitelji liječeni od PTSP-a teže nose. Ne treba olako donositi procjenu, poručuje psihijatrica Mirna Pandžić Sakoman. Neizmjerno ju žalosti što i neki kolege na sam spomen veterana znaju reći – ah, oni branitelji samo skupljaju papire. To je jako ružno, jer bolestan čovjek se mora liječiti. No,
