Nakon što se tjednima nakupljala napetost oko manevara ruske vojske uz granicu Ukrajine, u noći 24. veljače počela je invazija odnosno rat. Tome su prethodili mjeseci i godine (mogli bismo reći i stoljeća) napetosti između Rusije i Ukrajine. Ove dvije zemlje imaju zajedničke korijene i stoga nije rijetko uvjerenje da se radi „jednom narodu“. No, putevi dviju nacija tijekom vremena su se razišli, što je rezultiralo dvjema kulturama i dvama jezicima, srodnim, ali ipak različitim.
Premda je svijet na rusku invaziju reagirao žešće i brže nego 1991. kad se nešto slično dogodilo u Lijepoj našoj, ostaje gorak okus da nije učinjeno dovoljno, da se politizira dok ljudi stradavaju, zemlja se nemilosrdno ruši, milijuni ljudi napuštaju svoju zemlju i svoj dotadašnji život s koferom u ruci ako su sretni…
Zvuči poznato? Kao da se povijest ponavlja…
Svijet je, za razliku od ’91., žestoko reagirao i nametnuo Rusiji brojne sankcije. Ipak, ljudi i dalje stradavaju, raseljavaju se, a rat se nastavlja… Ovakav rat prvi se put odvija u ovom izrazito digitalnom dobu. Informacije stižu odasvud, obasipani smo njima sa svih strana, non-stop: s TV ekrana, s društvenih mreža i svih drugih medija. Preplavljenost informacijama sve nas neizravno izlaže viktimizaciji, a za osobe oboljela od PTSP-a to može biti poput ponovnog proživljavanja nekadašnje traume.
Osobe koje su preživjele Domovinski rat zbog rata u Ukrajini mogle bi imati izraženije simptome ili povrate simptoma PTSP-a. Dodamo li tome i zadnje tri godine življenja s koronom, proživljavanje zagrebačkog, potom i potresa na Baniji, snažno uznemirujućih događaja, nije čudo da su mnogima pokrenule „okidače“ duboko urezane u mozgu i da su mnogi koji su proživjeli traumatično iskustvo u prošlosti imali doživljaj ponovnog proživljavanja istoga.
Mozak intenzivnije reagira na neugodna i potencijalno ugrožavajuća iskustva nego na ona ugodna. Proživljavanje traume ostavljaju dubok trag u našem pamćenju, posljedica čega je hiperbudnost (konstantno bivanje na oprezu u iščekivanju potencijalne opasnosti) na samu naznaku ili predosjećaj opasnosti. Osobi koja je proživjela traumu biološki je promijenjen mozak – ona se poveže s traumom i reagira kod najmanje sličnosti s jednom proživljenim, na najmanji povod upali se neurološki alarm osobe oboljele od PTSP-a. Ono što se tada događa je da amigdala (dio u mozgu, spremište emocionalnog pamćenja) preuzima kontrolu nad ponašanjem osobe i preuzima kontrolu dok predfrontalni dio mozga ne stigne reagirati, analizirati situaciju i odabrati primjerenu reakciju.
U stanju straha, tijelo automatski reagira borbom ili bijegom (tzv. “fight or flight“). Burne reakcije amigdale omogućavaju nam pripravnost i visoku pobuđenost u slučajevima kada je potrebno spašavati život no, kada je riječ o dugoročnim stanjima takve pripravnosti, kada nas bilo kakva svakodnevna situacija dovodi u izvanredno stanje neobuzdanog straha i šoka – to nije poželjno.
Od prirodnih katastrofa rat se razlikuje najviše po tome što ga pokreće čovjek, nasilno i agresivno, pobuđujući osjećaje nesigurnosti, nepovjerenja, neslobode, nemoći, nevjerice i dr. Kao društvenom biću osjećaji vezani uz druga ljudska bića čovjeku su izrazito važni. Kad nema povjerenja u druge ljude, kad nema sigurnosti, slobode, izbora, kad se osjeća nemoćan, čovjek treba izuzetnu mentalnu snagu da ostane sabran i stabilan.
Snažne traume i brojni neurološki procesi koje izazivaju, mogu oslabiti brojne druge funkcije organizma. Stanje kroničnog stresa smanjuje imunološki odgovor pa osoba može biti osjetljivija na bolesti. Poremećuju se i kognitivne funkcije, obzirom na to da je mozak snažno usredotočen na opasnost koju očekuje.
Branitelji i druge osobe koje su proživjele Domovinski rat kao i osobe koje su imale bilo kakvu vrstu visoko traumatičnih iskustva u ovom razdoblju mogle bi imati izraženije simptome PTSP-a.
Zabrinutost je svakodnevno prisutna u našem životu no, kada postane pretjerana i stalna treba potražiti pomoć. U situaciji zabrinutosti želimo spriječiti, ublažiti ili odgoditi neki potencijalno negativni ishod no, postoje situacije kada je je to izvan naše kontrole i tada je konstantni „što ako“ kontraproduktivan. Situacija oko rata u Ukrajini uistinu je teška i normalno je osjećati zabrinutost, pa čak i onu izrazitiju. No, kako je moguće da ova situacija potraje, važno je da pronađemo način za konstruktivnije nošenje s njome kako ne bismo dodatno narušili svoje mentalno zdravlje.
Što učiniti?
- ograničiti praćenje vijesti na jednom dnevno/smanjiti izloženost informacijama
- usmjeriti svoju pažnju i energiju u nešto konstruktivno (posao, hobi, sport, druženje, obitelj, volontiranje)
- više boraviti u prirodi (bez korištenja mobitela)
- brinuti o sebi i svojim potrebama
- održavati rutinu uobičajenih obaveza
- provoditi više vremena u društvu bliskih osoba
- prakticirati zahvalnost
- usmjeriti se na sada i ovdje umjesto na neizvjesnu budućnost i „što ako“
- u slučaju potrebe potražiti stručnu pomoć i podršku
Antonija Pleša
Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje
Image by Macb3t from Pixabay
Image by BedexpStock from Pixabay
