Na spomen branitelja oboljelih od PTSP-a mnogi građani pitaju se ima li smisla raspravljati o njima 30 godina nakon rata? Da, ima smisla i važno je – jer to su ljudi koji su oboljeli boreći se za sve nas. Neki od njih uistinu pate, a svi trebaju pažnju i skrb društva.
Za neke ljude prolazak vremena kreira dovoljno psihološke udaljenosti i novog iskustva pa na okidače reagiraju s više kapaciteta no, nije tako sa svima.
Osobe oboljele od PTSP-a mjesecima i godinama nakon traumatskog događaja mogu ponovno proživljavati traumu, a ekonomske i društvene krize poput ove koja traje zadnjih godina, okidači su za pokretanje teških sjećanja i simptoma PTSP-a. Svi smo mi, a branitelji posebno, osjetljivi na društvene nepravde, kojih u našem okruženju, nažalost, ne nedostaje.
Najveći dio branitelja oboljelih od PTSP-a pronašao je svoj put ka zacjeljivanju ratnih rana. Udruga hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a Splitsko-dalmatinske županije izvrstan je primjer toga. Mnogi branitelji spas su pronašli u radu (zadrugama, OPG-ovima), obitelji, pomaganju, stvaranju, vjeri, hobijima. No, dio njih, kao i članova njihovih obitelji, ostali su nezbrinuti, bez potrebne podrške i pomoći. Mnogi među njima potiskuju svoje probleme, ne žele pričati o njima, teško im je priznati da imaju poremećaj i da se sami ne umiju nositi s njime na adekvatan način. Upravo njima najteže padaju ova vremena, bremenita nepravdama i nesigurnostima.
Neki odu u ovisnost koja im otupi teško podnošljive emocije, ujedno i onemogućava liječenje i oporavak, donose samo kratkotrajno olakšanje, a zakomplicira život i odnose.
Sve što se događalo u Lijepoj našoj neposredno nakon Domovinskog rata (pretvorbe poduzeća, gubitak radnih mjesta, ekonomska kriza i dr.) i što se događa danas (izbjeglička kriza, pandemija korona virusa, rat u Ukrajini) otežava borbu s PTSP-om.
Odluka da će se oboljelima od PTSP-a pružiti posebna pažnja deklarirana je još 1999. u Nacionalnom programu psihosocijalne i zdravstvene pomoći Ministarstva branitelja sudionicima i stradalnicima iz Domovinskog rata, Drugog svjetskog rata te povratnicima iz mirovnih misija.
Kao temeljno načelo Programa psihosocijalne pomoći istaknuta je reintegracija u društvo pa su u svim hrvatskim županijama ustrojeni Centri za psihosocijalnu pomoć. Sustav zdravstvene zaštite organiziran je kroz Regionalne centre za psihotraumu pri Kliničkim bolničkim centrima u Splitu, Osijeku i Rijeci. Na nacionalnoj razini utemeljen je Nacionalni centar za psihotraumu pri KBC-u Zagreb, s timom psihijatara i psihologa specijaliziranih za rad s traumatiziranim osobama i oboljelima od PTSP-a. Ondje kao posebna jedinica djeluje i Centar za krizna stanja, gdje je osobama u stanju akutne psihičke krize dostupna stručna pomoć tijekom 24 sata putem telefona, uz dežurstvo liječnika psihijatra.
Budući da se PTSP često odražava i na obiteljsku dinamiku, centri nisu bili usmjereni samo prema braniteljima, nego prema svima izloženima ratnom stresu – suprugama i djeci branitelja, prognanicima, žrtvama seksualnog nasilja u ratu koji su bili izloženi sekundarnoj viktimizaciji i prijenosu traume.
U planu je bilo nastaviti s provedbom Nacionalnog programa psihosocijalne i zdravstvene pomoći posebnu pažnju posvetiti upravo hrvatskim braniteljima oboljelim od PTSP-a te uz pomoć sredstava iz fondova EU provoditi projekte kojima će se hrvatskim braniteljima i stradalnicima iz Domovinskog rata poboljšati pristup uslugama koje će pridonijeti njihovu psihosocijalnom osnaživanju. Jedan takav projekt je i „Jačanje kapaciteta hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a“ nositelj kojeg je Hrvatska udruga branitelja oboljelih od PTSP-a Splitsko-dalmatinske županije. Projekt je sufinanciran od strane Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Njime se nastoji jednim dijelom pokriti potrebe naših branitelja oboljelih od PTSP-a s područja Splitsko-dalmatinske županije. To je županija s najvećim brojem osoba s PTSP-om zbog ratne traume (preko 5000 ), uz Osječko-baranjsku županiju (gdje ih ima preko 2500).
Image by DangrafArt from Pixabay
