Kvaliteta uspostavljenog odnosa između savjetovatelja (ili terapeuta) i osobe u savjetovanju (psihoterapiji) ključna je za uspješnost rada. Jedna od najvažnijih sastavnica tog odnosa je povjerenje.
Ono je temelj za daljnji rad, a preduvjet njegova postojanja je zagarantirana povjerljivost.
I kad povjerenje i povjerljivost postoje terapeut i klijent stepenicu po stepenicu idu u proces izgradnje odnosa.
Za izgradnju svakog odnosa potrebno je vrijeme. Odnos između osobe i njenog terapeuta (ili savjetovatelja) iznimno je složen i stoga je važno da mu se pristupi odgovorno, posebno sa strane terapeuta. Pri tom je ključno da terapeut iskazuje razumijevanje i poštovanje prema iznimno ranjivom položaju osobe u savjetovanju ili terapiji. U tom je odnosu važno da osoba bude otvorena i iskrena, što sa sobom obično iznjedri javljanje potisnutih osjećaja, potreba i čežnji. Stoga je važno da se uz svog terapeuta osoba osjeća sigurno i zaštićeno, da ima povjerenja u svog terapeuta.
Koliko je povjerljivost važna pokazuje i činjenica da je zajamčena i zakonskom regulativom.
Zakon o djelatnosti psihoterapije (NN 18/22, na snazi od 17.02.2022.) u članku 15. navodi:
(1) Pri obavljanju djelatnosti psihoterapije ovlašteni psihoterapeut odnosno ovlašteni savjetodavni terapeut obvezan je djelovati sukladno etičkom kodeksu djelatnosti psihoterapije i treba se suzdržavati od svake aktivnosti koja nije spojiva s ugledom i dostojanstvom psihoterapije.
(2) Sve što osoba koja obavlja djelatnost psihoterapije u obavljanju djelatnosti sazna o korisniku intervencija obvezna je čuvati kao profesionalnu tajnu.
(3) Podatke iz stavka 2. ovoga članka obvezne su čuvati kao profesionalnu tajnu i druge osobe kojima su ti podaci dostupni u obavljanju njihovih djelatnosti.
Čuvanje u tajnosti privatnih informacija o klijentu je trajna obaveza, ona postoji i nakon prestanka obavljanja psihološke djelatnosti. Najveća briga terapeuta trebala bi biti dobrobit klijenta, u skladu s etičkim kodeksom struke.
U Etičkom kodeksu saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske kao 4. načelo navodi se povjerljivost:
Opće načelo: Prva je obveza psihoterapeuta poštivanje povjerljivosti informacija dobivenih od ljudi tijekom psihoterapijskog rada. Te informacije mogu otkriti drugima samo s pristankom osobe (ili njezina zakonskog zastupnika), osim u izvanrednim okolnostima kada bi zadržavanje informacije moglo rezultirati očitom opasnošću po samu osobu ili po druge ljude. Psihoterapeuti informiraju svoje klijente o zakonskim ograničenjima povjerljivosti. U normalnim okolnostima, pristanak za otkrivanje informacija drugima osoba treba dati u pismenom obliku.
Načelo 4.a: O informacijama dobivenim unutar kliničkog ili savjetodavnog odnosa, ili pak o podacima dobivenim na osnovi procjena djece, studenata, namještenika, i drugih, raspravlja se samo iz profesionalnih razloga i samo s osobama za koje je očito da se bave slučajem. Kako pismena i usmena izvješća predstavljaju samo podatke koji služe svrsi evaluacije ili za daljnje upućivanje, psihoterapeuti se trude izbjeći svako nepotrebno zadiranje u privatnost.
Načelo 4.b: Psihoterapeuti koji predstavljaju osobne informacije dobivene tijekom profesionalnog rada u pismenom obliku, kao predavanja ili na drugim javnim forumima, trebaju prethodno dobiti odgovarajući pristanak ili pak na odgovarajući način prikriti sve informacije koje bi mogle dovesti do prepoznavanja osoba o kojima je riječ.
Načelo 4.c: Psihoterapeuti osiguravaju načine čuvanja povjerljivosti pri pohranjivanju i raspoloživosti zapisa, i onda kada su sami odsutni.
Načelo 4.d: Radeći s maloljetnicima ili drugim osobama koje nisu u stanju dati dobrovoljan, svjestan pristanak, psihoterapeuti posebno brinu o tome da se interesi dotičnoga u potpunosti zaštite te da se druge uključene osobe konzultiraju na prikladan način.
Načelo 4.e: Svoj rad s djecom i maloljetnicima, psihoterapeut će obavljati uz uvažavanje osobnosti djeteta u skladu s Konvencijom o pravima djeteta Ujedinjenih naroda (New York 1989) i uz pismeni pristanak roditelja ili skrbnika.
Terapeut treba nastojati izbjeći svako nepotrebno zadiranje u privatnost klijenta, što zbog prirode savjetovanja ili terapije može biti teško. Zato postoje pravila o povjerljivosti privatnih informacija koje osoba povjeri svom savjetovatelju ili terapeutu. Iznimka su slučajevi kada osoba svom terapeutu da pisani pristanak za dijeljenje određenih informacija ili kada bi zadržavanje informacija predstavljalo opasnost za tu ili druge osobe (npr. zlostavljanje maloljetnika, suicidalne namjere).
Image by Robert Pastryk from Pixabay
