Traumatski događaj nije dio svakodnevnog životnog iskustva. To je iznenadan i neočekivan događaj koji uključuje ugrozu života i integriteta pojedinca, uključuje prijetnju i mogućnost smrti izložene osobe ili pak svjedočenje teške patnje i/ili smrti druge osobe, što dovodi do niza teških osjećaja i narušavanja psihofizičkog zdravlja.
U traumatska iskustva spadaju iskustva poput ratnih događanja, mučenja, ranjavanja, koncentracijskih logora, zarobljavanja, iskustvo potresa, poplava i drugih elementarnih nepogoda s ljudskim žrtvama, silovanja, nasilja i sl.
Traumatsko iskustvo prekida uobičajeno funkcioniranje i uobičajeno stanja prisebnosti, a sjećanje na traumu nije uobičajeno sjećanje nego „zamrznuto“ sjećanje koje se može javljati u obliku bljeskova, slika i senzacija.
Svjedočenje ili proživljavanje traumatskom događaju ostavlja trag na tijelu i na duši – traumu koja zahtijeva ozbiljan pristup i sustavno liječenje.
U ratom pogođenim područjima imamo dvije generacije žrtava rata: prva generacija su roditelji, oni koji su preživjeli ili svjedočili ratnim strahotama, druga generacija su njihova djeca. Treća su djeca od djece. Neliječena i neprorađena trauma prenosi se s generacije na generaciju – transgeneracijski i na druge članove obitelji (npr. sa supruga na suprugu).
Osoba koja je proživjela traumu često se teško nosi sama sa sobom i zbog toga može imati i problem u uspostavljanju i održavanju odnosa. Traumatizirane osobe sklonije su impulzivnim ponašanjima, ponovnom proživljavanju proživljenih strahova, depresiji, tjeskobi, nepovjerenju i drugom. Roditelj koji je proživio traumu često nije u mogućnosti biti funkcionalan, brižan i pažljiv roditelj. Sve navedeno može značajno narušiti obiteljski život i roditeljstvo.
Istraživanja provedena na ovu temu pokazala su da se ratna trauma prenosi do trećeg koljena. To znači da i djeca i unuci žive s traumom svojih roditelja, djedova ili baka. Pokazala su to iskustava nakon Drugog svjetskog rata i ova svježija – iskustva iz Domovinskog rata i ona iz susjedne BIH.
Generacije koje odrastaju u okruženju u kojem prevladavaju tuga, tjeskoba, bespomoćnost, strahovi, impulzivnost, teški odnosi, depresija i slični osjećaji dokazano su sklonije razvoju fizičkih i psihičkih bolesti i poremećaja.
Mnoga djeca odrastaju ne znajući što su sve proživjeli njihovi roditelji, ali odrastajući uz njih, tužne, prestrašene, impulzivne, ovisne o lijekovima ili alkoholu, nepovjerljive, prestrašene, odrastajući u domovima u kojima vlada tišina (ili pak galama), tuga, mrak, duhovi prošlosti i slično sklonija su razvoju sekundarne traumatizacije.
Šutnja o traumi ne pomaže.
Izbjegavanje razgovora ne pomaže. Trauma tako biva još teža i pogubnija.
Isto tako, ne pomaže niti stalno, nekonstruktivno prepričavanje proživljenog iskustva.
Treba stvoriti prilike za razgovor i razgovarati – otvoreno, iskreno, iz duše, u grupama podrške ili individualno, uz stručno vodstvo, isto tako i s prijateljima. Takav razgovor oslobađa i pruža mogućnost za proradu traumatskog iskustva bez da se njime nepotrebno inficiraju djeca ili drugi članovi obitelji.
Za osobe koje su preživjele traumu važno je da dobiju podršku obitelji, ali i šire – svoje zajednice, društva. Isto tako važno je da osjete razumijevanje i svojevrsno priznanje od strane zajednice (društva) za to što su proživjele.
Potrebno je to i generacijama iza njih.
Image by Gerd Altmann from Pixabay
Image by BedexpStock from Pixabay