Liječenje PTSP-a trebalo bi obuhvatiti tri važna aspekta: edukaciju, psihosocijalnu i psihoterapijsku podršku te primjenu farmakoloških metoda liječenja. Terapijski model ponajprije ovisi o podobnosti traumatizirane osobe za neku od terapijskih tehnika. Odabir metode liječenja u velikoj mjeri ovisi o kvaliteti kontakta liječnika i oboljele osobe, o samom oboljelom i strukturi njegove ličnosti, o eventualnom komorbiditetu, podršci okoline i drugome.
Za prilagodbu i oporavak osobe oboljele od PTSP-a izuzetno je važan stav koji članovi njegove obitelji i zajednice u kojoj se kreće (prijatelji, kolege) imaju prema njemu.
Ta psihosocijalna podrška od velike je važnosti u prevenciji, ali i u ublažavanju posljedica traumatskih iskustava te liječenju dijagnosticiranog PTSP-a. Dokazano je da razina socijalne podrške (više pozitivnih socijalnih interakcija i odnosa) umanjuje intenzitet simptoma PTSP-a.
Stručni svijet jednoglasan je u zaključku da, bez obzira na to kakav bio specifični terapijski pristup, socijalna podrška ima ključnu ulogu. Kvaliteta i kvantiteta podrške mijenja se tijekom vremena, s protekom vremena uglavnom opada. Ono što začuđuje je činjenica da veterani bez PTSP-a navode značajno veći broj osoba koje su im pružale različite oblike podrške (emocionalnu, socijalizacijsku, praktičnu, financijsku i druge vrste pomoći) od veterana s dijagnosticiranim PTSP-em. Također, percipirana podrška obitelji i prijatelja veća je kod veterana bez PTSP-a nego kod onih s dijagnosticiranim PTSP-em. S vremenom se smanjila i podrška dobivena od prijatelja i suboraca no, u skupini veterana s PTSP-em podrška se smanjila značajno više.
Psihoterapija se pokazala kao vrlo učinkovita u rehabilitaciji traumatiziranih osoba, a njen cilj je prvenstveno promjena doživljavanja i ponašanja vezanih uz strah i anksioznost povezanih s traumatskim sjećanjima te ponovna uspostava osjećaja osobnog integriteta i kontrole te životnog smisla.
Kada god je to moguće, u liječenju PTSP-a prednost treba dati psihoterapiji i socioterapiji (u odnosu na terapiju lijekovima), pogotovo onda kada su simptomi blagi i kada se radi o tzv. nekompliciranom PTSP-u bez komorbidnih poremećaja. U ovisnosti o težini kliničke slike, psihoterapija se može provoditi samostalno ili u kombinaciji sa psihofarmakološkom terapijom. Ne postoji univerzalni model liječenja PTSP-a. Psihoterapijske tehnike koje se najčešće koriste su: psihodinamska i integrativna psihoterapija te kognitivno-bihevioralna terapija.
Antonija Pleša
Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje
Image by StockSnap from Pixabay
