Većina ljudi PTSP povezuje isključivo s ratom i ratnim veteranima i vojnicima no, od PTSP-a može oboljeti svaka osoba koja je iskusila ili svjedočila traumatičnom događaju. Također se pogrešno smatra da svi na traumatične događaje reagiramo na isti način kao i to da tegobe imaju samo slabi ljudi.
Rizik za razvoj PTSP-a, osim izlaganja traumatičnom događaju, ovisi i o kombinaciji rizičnih čimbenika i čimbenika otpornosti. Neki od njih su prisutni prije traume, neki su vezani za samu traumu, a neki povećavaju rizik obolijevanja nakon izlaganja traumi.
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) psihički je poremećaj koji se može javiti nakon izlaganja ugrožavajućem stresnom događaju. Oboljeli od PTSP-a osjećaju niz tegoba na svakodnevnoj razini: od stalne preokupiranosti traumatičnim događajem i ponovnim proživljavanjem istoga, na javi ili tijekom spavanja, napetosti i pobuđenosti, osjećaja nesigurnosti, povlačenja i izolacije radi izbjegavanja podsjetnika na traumatični događaj kao i osjećaja neshvaćenosti od drugih. Navedene tegobe uzrokuju značajnu subjektivnu patnju i otežano funkcioniranje u različitim životnim područjima.
Traumatičan događaj možemo opisati kao izloženost stvarnoj ili prijetećoj opasnosti, ozbiljnom ozljeđivanju ili nasilju bilo izravno (osobnom izloženošću ili svjedočenjem događaju/ima koji su se dogodili drugima ili pak saznanjem da su se događaji dogodili članu obitelji ili bliskom prijatelju. Primjeri takvih događaja su prirodne katastrofe, oružani napadi i pljačke, borbe u ratnoj zonama, silovanja i dr.
Neposredna posttraumatska reakcija je normalna reakcija na abnormalnu situaciju, a očituje se kao poljuljan osjećaj sigurnosti i povjerenja, uznemirenost, strah, nedostatak emocionalnog doživljavanja, poteškoće sa spavanjem, nemogućnost da se prestane misliti o traumatičnom događaju. Budući da ne reagiramo svi jednako neki se ljudi uspiju u relativno kratkom vremenu vratiti u ravnotežu, reakcije se povlače nakon nekoliko dana.
Simptomi PTSP-a najčešće se javljaju tijekom prva tri mjeseca nakon traume no, događa se, premda rjeđe, i to da prođu mjeseci i godine do javljanja simptoma. Ukoliko tegobe traju mjesec dana ili duže i psihološka ravnoteža se ne uspostavlja osoba može u većoj ili manjoj mjeri otežano funkcionirati na svakodnevnoj razini.
Kod PTSP-a govorimo o tri najvažnije skupine simptoma:
- Ponovno proživljavanje traumatičnog događaja
Doživljavanje snažnih sjećanja ili slika povezanih s traumatičnim iskustvom dovode do toga da osoba ima osjećaj kao da ponovno proživljava isto i/ili osoba sanja uznemirujuće snove koji su dijelom ili u potpunosti povezani sa traumatičnim iskustvom. - Izbjegavanje
U nastojanju da izbjegne podsjećanje na traumatično iskustvo osoba se povlači iz života i uobičajenih aktivnosti, mijenja vlastitu rutinu (na primjer, nakon teške prometne nesreće, osoba može početi izbjegavati vožnju automobilom). - Doživljaj sadašnje prijetnje i ugroze
Osoba je pretjerano uzbuđena ili pak na stalnom oprezu i/ili stalno napeta, nervozna i ima nizak prag tolerancije na frustraciju („kratki fitilj“, „lako plane“).
Intenzivna i dugotrajna izloženost traumatičnim događajima, uz druge rizične čimbenike može dovesti i do poremećaja u regulaciji (kontroli) emocionalnog reagiranja, doživljavanja sebe kao i poremećaja u odnosima s drugim ljudima. Tada govorimo o kompleksnom PTSP-u.
Izrazito veliki postotak oboljelih od PTSP-a pati od nekog psihičkog poremećaja. Najčešći su: depresija, ovisnost o alkoholu, ovisnost o lijekovima.
Uputno je da osoba koja ima neke od navedenih tegoba što prije potraži stručnu pomoć i da se obavi stručna procjena o izloženosti psihičkoj traumi, rizičnim i zaštitnim čimbenicima, mogućoj opasnosti osobe za sebe i druge, težini simptoma i dijagnostičkoj procjeni, medicinskom i funkcionalnom statusu i komorbiditetu (istovremenoj pojavi ili prisustvu dvije i više bolesti). Tek nakon primjereno provedene procjene donosi se odluka o modalitetima liječenja.
Neke osobe ne trebaju specifično liječenje, neki bivaju upućeni na bolničko liječenje. Većini pacijenata određuje se neki od vidova liječenja koje je moguće provoditi ambulantno ili kroz programe dnevnih bolnica.
PTSP se obično liječi kombinacijom psihoterapije i psihofarmakoterapije. Psihološka prva pomoć (PPP) nespecifična je pomoć koja uključuje: kontakt, uključenost, sigurnost i ugodnost, stabilizaciju i umirivanje, prikupljanje informacija, praktičnu pomoć u zadovoljenju neposrednih potreba, povezivanje sa članovima obitelji, prijateljima, zajednicom; pružanje informacija i povezivanje sa službama.
Ova vrsta pomoći ne treba svakome tko je doživio traumatičan događaj no, nekim je osobama ona nužna.
PTSP ozbiljan je anksiozni poremećaj kojem treba ozbiljno pristupiti i liječiti ga.